22.01. 2008.

Kina bi, po planu državnih sportskih stratega, na OI u Pekingu trebalo da osvoji najviše medalja i da okonča dominaciju SAD-a

Projekat 119
 

Kina je decenijama bojkotovala Olimpijske igre, zato što je Međunarodni olimpijski komitet dopustio da na OI u Melburnu 1956. učestvuje i ekipa Tajvana.

Zemlja domaćin narednih Olimpijskih igara ponovo je počela da učestvuje na OI od 1984, i to vrlo uspješno.

Već na prvom nastupu, u Los Anđelesu, Kina je zauzela četvrto mjesto po broju medalja. U Sidneju 2000, Kinezi su po broju medalja bili na trećem mjestu, a 2004. u Atini na drugom.
Sad se nagađa da bi Kina, kao domaćin, po prvi put mogla preteći Amerikance po broju osvojenih medalja.

"Moj je cilj zlatna olimpijska medalja u Pekingu. Stoni tenis je kineski nacionalni sport. Prema tvrdnjama naših vodećih sportskih funkcionera, mi stonoteniserke imamo sigurnu zlatnu medalju i zbog toga osjećam velik pritisak," kaže prva igračica svijeta, Zang Jining.

I zaista, na svjetskoj stonoteniskoj ljestvici za žene, prvih pet mjesta pripada Kineskinjama. Među njima se vodi oštra borba oko nominacije u olimpijsku ekipu. Slično je i kod muškaraca, gdje je Njemac Timo Bol na petom mjestu svjetske rang liste, iza četiri Kineza. Desetostruki svjetski prvak Vang Likin kaže:

"Raduje me ako mogu da nastupim na Olimpijskim igrama. Moj cilj je olimpijska pobjeda. Ali, to će biti teško. Još moram riješiti puno problema. Za kineske atletičare je najvažnije pobijediti, dobiti olimpijsku medalju, postati svjetski prvak - za čast zemlje."

Državno kinesko ministarstvo sporta je za 2008. godinu naredilo maksimalnu strogost. Zvijezde će morati da promotivne nastupe i intervjue svedu na minimum. Vang Hao, jedan iz kineske stonoteniske elite kaže:

"Živimo u Pekingu. Šest igrača dijele jedan apartman. Neki imaju jednokrevetne sobe, drugi ne. Na to sam se navikao."

Njemac Kristian Šus, koji je nedavno pobijedio sedmog igrača svijeta, Čena Kia, priča:
"Njihove igračke sposobnosti su ekstremno visoke. Uz to, imaju nevjerovatnu kondiciju, zahvaljujući treniranju u sportskim školama. Počnu da treniraju s tri, četiri godine, kao mala djeca.

Ja sam počeo da treniram kad sam sa šest godina postao član jednog kluba. To je za Evropljane
prilično rano."

Slično je i u drugim sportskim disciplinama, u kojima su Kinezi u vrhu: gimnastika, skokovi u vodu, badminton.

Pravi strah u svijetu je izazvalo objavljivanje „projekta 119“ - Kina bi, po tom planu, trebalo da osvoji 119 medalja i osvoji prvo mjesto po broju medalja, te da okonča dominaciju SAD-a.

Simbol tih velikih ambicija je Liu Xiang, olimpijski pobjednik u trčanju s preponama, svjetski rekorder i svjetski prvak. Ako pobijedi u Pekingu, ovaj 24-godišnji Šangajac dobiće 46 miliona dolara, uključujući i zaradu od reklama:

"Učiniću sve što mogu. Najvažnije je uporno trenirati i ostati na zemlji. Ja sam pod pritiskom i lagao bih kad bih tvrdio nešto drugo. Tako puno ljudi oko tebe interesuje se za tebe i nada se da ćeš osvojiti zlato."

Ali, možda Kina ipak ne osvoji 119 medalja. Ljetos je zamjenik ministra sporta, Dalin, objavio da njegova zemlja neće biti najuspješnija. Zaista, nakon posljednjih međunarodnih takmičenja ne izgleda da bi Kinezi mogli pobijediti u disciplinama u kojima se dodjeljuje puno medalja: plivanju, lakoj atletici, kanuu ili veslanju. Izostalo je i pojavljivanje potpuno nepoznatih, a nepobjedivih Kineza.

Ali, jedno je već sad ostvareno. Kinezi grade sportska borilišta vrhunskog kvaliteta. Šef njemačke veslačke ekipe na juniorskom svjetskom prvenstvu, Diter Lembke, bio je ljetos oduševljen:
"Mnogo toga su preuzeli sa svih strana svijeta. Uzeli su najbolje od svih i od toga napravili nešto. Mislim da će se nakon Olimpijskih igara češće javljati kao kandidati za održavanje svjetskih nadmetanja.".